ANTUN GUSTAV MATOŠ / SABRANA DJELA Svezak IV. JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Razred za suvremenu književnost Institut za književnost i teatrologiju SABRANA DJELA ANTUNA GUSTAVA MATOSA (1873—1914— 1973) Urednički i izdavački odbor MARIJAN MATKOVIČ, predsjednik Članovi: NIKOLA BATUŠIĆ, SLAVKO BATUŠIĆ, VIDA FLAKER, SLAVKO GOLDSTEIN, DUBRAVKO JELCIĆ, BRANKO JURIČEVIĆ, DAVOR КАРЕТ ANI Ć, IVAN KROLO, NEDJEUKO MIHANOVIĆ, DRAGUTIN TADIJANOVIĆ, LOVRO 2UPANOVIĆ Tajnica odbora VIKICA MANHALTER Lektor BRATOUUB KLAIĆ Svezak IV. VIDICI I PUTOVI NAŠI LJUDI I KRAJEVI »MLADOST«, IZDAVAČKO-KNJIŽARSKO PODUZEĆE, ZAGREB »LIBER«, IZDANJA INSTITUTA ZA ZNANOST О KNJIŽEVNOSTI ANTUN GUSTAV MATOŠ VIDICI I PUTOVI NAŠI LJUDI I KRAJEVI Uredio DRAGUTIN TADIJANOVIĆ JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI LIBER / MLADOST ZAGREB 1973 1st,-1i i h VIDICI I PUTOVI ESEJI I IMPRESIJE (1907) ČITAOCU Izdavati knjigu u času kada sam u svađi gotovo sa svim našim novinama i pozvanim i nepozvanim recenzentima, nije baš probita­ čno. šta ćemo! Ja nisam praktičan, i da to jesam, ne bih bio hrvatski književnik. Živući izvan naših koterija literarnih i političkih, sasvim je prirodno što sam im bijela vrana, jer one progone sve što je individualno i izolovano. Kod nas se slobodan književnik može za­ misliti samo kao čovjek s rentom. I najnezavisnija književnost je kod nas strančarska. Ko bi kod nas htio sa literarnog, sasvim nestra­ načkog gledišta pretresti sve naše stranke i strančice, ne bi našao mjesta ni u literarnim listovima. Zato je kod nas književna kritika nepoznata stvar. Na djelo koje bi bezobzirno žigosalo rad svih političkih stranaka, puzavu nezrelost birokratske inteligencije, knji­ ževničko koterijaštvo, nekulturnost klerikalizma i frazerstvo moder­ nista, lijenost i zaostalost puka, hrvatsku nesposobnost za osje­ ćanje hrvatske solidarnosti, nepismenost štampe pa zagušljivu, sitničarsku moralnu atmosferu našeg javnog i privatnog života prirođenu samo lakejskim društvima, na takav slobodan jauk graknuli bi svi naši listovi ili bi autora prećutali, bojkotovali, proskribovali. Ah, mučno je biti književnik malog i neprobuđenog, zavisnog i neoslobođenog naroda! Teško je besjediti robu о slobodi! Mučna je borba sa javnošću koja nas upućuje na robovanje pod vidom najslobodoumnijih teorija, koja traži spasa svuda osim u hrvat­ skoj slozi, ne mogući zamisliti Hrvatske bez bečke, peštanske ili rimske tiranije! А ко da te ne obožava, o mila, о draga, о slatka slobodo! Treba biti siromah, Hrvat i uskok, žigosan kobnošću trostrukog žiga, pa da se osjeti e život ima smisla samo kao proces božanskog oslo- bođavanja. Oslobođenje od gluposti, od tiranstva, od sirotinje, borba sa samim sobom, sa pritiskom društva pa gigantski mejdan duha sa sudbinom, sa prirodom: evo puta prema božanstvu i idealu koji nije ništa drugo no sloboda. Slobodo slatka, draga i mila, 7 slobodo duha, slobodo naroda i slobodo pojedinca! Tebe sam slijedio u ovim mojim putovima, našavši tek tvoju božansku sjenu i utjehu, duboko ojađen jer nisam sin slobodne zemlje, i silno ponosan jer sam sin onog Zapada, one Europe, kojoj moje pleme bješe tvrdim zidom i gdje je ljepota cvijet slobodne misli slobodnih ljudi. Zato toliko volim Pariz, Pariz svih današnjih sloboda i svih drskih modernizama, gdje prvi put osjetih gordi ponos što nisam barbar i što sam Europejac, kulturan čovjek. Pariz! Divna li prologa za dramu našeg prometejstva! Kada ga jednog predvečerja posmatrah sa terase samotnog parka, radostan što već danas do- živjesmo smrt tolikih fatalnih mitologija, osjetim pored sebe an­ đeoskog mladića. Iznenadio me nijemim dolaskom sjene. — Ko si ti? — upitam. — Ja sam glasnik Hermes, ja sam bog. A što si mi tako zami­ šljen, strance? — Nujan sam jer nisam vječan kao ti. I danas umiru poko­ ljenja kao lisje Homerovo. A čemu sav taj gigantski napor, to tajnovito nadanje u vjerama i napori u naukama, ako naš duh ne može savladati zagonetke smrti? — Ej, ljudi su još uvijek ludi kao odmetnički titani. Da si besmrtnik kao ja, ne bi tako djetinjasto čeznuo, jer mi bogovi bijasmo samo zato tako neizlječivo nesrećni jer ne mogasmo umirati kao ljudi. Vjeruj mi: najsrećniji čas mog života bijaše moja smrt. I na mlijeku mjesečine gledah i gledah blijedi bijeli mramor pokojnog boga. A ti, Hipatijo, dobra i plemenita djevice, pokazavši mi u ku­ kavnom filistarstvu bijednog našeg društva svu poeziju hrvatske svjesne gospođice, otvorivši mome putu nove vidike, noseći u čisto­ ći svoje misli zoru mlade Hrvatske, primi ovu knjigu kao jedini moj dar, jer i ti si joj autorom. Ona neka ti kaze da iskorijenjena, proletarska, pučinom bijelog svijeta raspršena Hrvatska, Hrvat­ ska iseljenika, radnika i pustolova, nije bez ideala. Ti ćeš me, draga Hipatijo, najbolje razumjeti, jer u tvojim je zjenama sjena našeg sunca, u tvojim grudima sanjaju zvijezde hrvatskih večeri, a tvoja duša je duša moje zemlje. Jer od svih mojih vidika najljepši je onaj na pitomom zagrebačkom brdu gdje ti obično snatriš pod hrastovima na onoj našoj klupi, gledajući žute putove što se gube u daljinu ... u daljinu. 8 DON К I Η O T 1905. bijahu u Španiji velike svečanosti, s izložbom slika velikog Zurbarana, u spomen tristogodišnjice djela najvećeg Špa­ njolca, Don Miguela Cervantesa Saavedre. 26. rajna 1604. uđoše u štampu prvi tabaci, a prvom polovicom 1605. izađe iz madridske štamparije Juana de la Cueste prvi Gospar Kihot (in 4°), jedna od ponajboljih knjiga čovječanstva, za koju sa pravom piše Saint- -Evremond maršalu Créquiju: »Od svih pročitanih knjiga najvolio bih biti autor Don Kihotu.« Cervantes je bez sumnje ocrtao sebe govoreći u svom vječnom romanu da je »najbolje sredstvo za crtanje vrlina da ih sami ima­ mo«. Ono malo podataka о njegovom životu prikazuju ga kao heroja. I njegova je veličina u tome što je jamačno sam sebe kari­ kirao. Sedam se gradova, kao oko Homera, borilo za čast njegove kolijevke, ali je u novije vrijeme utvrđeno da je rođen 1547. u Alcali de Xenares. Pošto je služio u Italiji kod kardinala Aquavive, ode u vojnike i odlikuje se u prvoj kršćanskoj pobjedi nad Turcima (kod Lepanta 1571), gdje je dvaput ranjen u grudi, izgubivši ljevi­ cu. Bivši i pri jurišu na gusarski Tunis, vrati se u Italiju gdje ga na novom putovanju iz Napulja uhvati gusar Mami, Arnautin, i proda u Alžir kao roba. Čamajući četiri godine u sužanjstvu, bu- neći se po nekoliko puta uzaman protiv svojih krvopija, najzad bi otkupljen za 500 zlatnih škuda baš u času kada je trebao biti pri­ kovan za ropsku galiju. U domovini je do smrti kuburio, strada­ jući mnogo i od zavidnih književnika među kojima je i Lope de Vega. Prvo mu je djelo Galateja u stilu Vjernog Pastira i Mandra­ gore. Pisaše novele, komedije, didaktično i savremeno Putovanje po Parnasu, ali pored tih djela bio bi danas poštovan i zaboravljen kao mnogi savremenici. Umro je — čudan slučaj! — iste godine kao Shakespeare (1616). Srednjeg stasa, smeđe kose, kukasta nosa, bradat; hodaše pognuto dugačkim korakom. Junak i pustolov poput mnogih on­ dašnjih umjetnika. Pjesnik Garcilaso pade pod Tunisom. Don 9