Søren Kierkegaard i slučaj Adler Ante Vučković, Split UDK: 231.74 1 Kierkegaard, S. A. Izvorni znanstveni rad Sažetak Søren Kierkegaard vrlo se intenzivno bavio slučajem Adolfa Petera Adlera, koji se u uvodu u svoje objavljene propovijedi pozvao na iskustvo koje je nazvao izravnom objavom. Ovaj rad želi pokazati o kakvom je iskustvu riječ. Potom, koji su razlozi nagnali Kierkegaarda da se najprije pozabavi slučajem Adler, a potom zbog čega se odlučio ne objaviti već završeni tekst. I, konačno, rad pokazuje koji su kriteriji razlikovanja fenomena objave od obmane ili smušenosti. Kierkegaard je među filozofima umjetnik zavođenja. U Ri - ili, tom prvom djelu po kojem je postao poznat i prepoznatljiv, posvetio mu je veliku pozornost.1 Zavođenje je igra. Jezikom i smislom. No, zavođenje počinje tek u trenutku u kojem onaj tko je meta zavođenja pristane na igru. U Dnevniku zavodnika Kierkegaard kaže kako je "ući u dušu djevojke umjetnost, a izići iz nje vrhunsko djelo".2 Sve dok ne pristane kao da se ništa nije dogodilo, kao da igra nije započela. Trenutak pristanka njezin je početak. No, to je istodobno trenutak u kojem je sasvim jasno kako je zavođenje počelo puno ranije, bolje rečeno, kako je moglo početi ranije. Poziv je snažno iskustvo susreta s dotad nepoznatim iskustvom Božje volje. Nije više riječ o Božjoj volji izrečenoj u Pismima, liturgiji ili općim vjerskim normama, nego o osobno doživljenom zovu. Riječ je o zovu na ostavljanje uigrane 1 Søren Kierkegaard, Entiveder / Oder, 1/ 2 , Das Tagebuch des Verjuhrers, GTB Siebenstern, Koln, 21986. 2 Isto, str. 397. 83 Ante Vučković, Søren Kierkegaard i slučaj Adler svagdašnjice i okretanje životnoga smjera. Poziv ne postoji sve do trenutka dok pozvani ne pristane na zov i ne odgovori mu. Tek odgovor na zov, odziv, zov čini pozivom. Odgovor doduše dolazi nakon zova, ali tek pristanak na zov pokazuje narav zova i postaje pozivom. Trenutak pristanka na poziv istodobno je i trenutak otkrića da se zov događao puno ranije negoli se dogodio pristanak. Događao se, ali nije bio prepoznat kao zov. Tek mu je odgovor dao jasne obrise zova.3 Što vrijedi za zavođenje i poziv, vrijedi i za objavu. Tek odgovorom i pristankom počinje objava. Objava, naravno, prethodi odgovoru na nju, Božji govor prethodi ljudskom odgovoru, ali tek ljudski odgovor na objavu pokazuje objavu kao objavu. Odgovor na objavu je vjera. Prije odgovora na objavu, prije vjere, objava kao da se nije dogodila. Pa ipak, trenutak početka vjere otkriva kako se objava dogodila puno ranije, kako je mogla biti prihvaćena daleko ranije.4 Objava dolazi bez naše inicijative. Ne možemo je izazvati i ne možemo je proizvesti. Kada se dogodi, ne može se provjeravati, jer se ne može ponoviti. Izmiče našim uigranim znanstvenim procedurama provjere i principijelne dostupnosti svakome. Pa ipak, objava u sebi nije skrivenost i nije dostupna samo iniciranima. Objava je bitno upućena na vjeru, dakle na odgovor objavi. Objava je objava Boga, a ne nečega drukčijeg od njega. Objava je samoobjava Boga. No, ako se objava pokazuje tek u odgovoru na nju, kako je moguće razlikovati objavu od privida objave, istinsku objavu, to jest realno, objektivno, povijesno dogođenu objavu od umišljene, lažne, neistinite objave? Kada govorimo o lažnoj objavi, ne mislimo ponajprije na to da netko laže o tom da je imao objavu, što nikada nije isključeno kao mogućnost, budući da ljudski jezik u sebi krije sposobnost laži. Mislimo ponajprije na obmanu. Ona je teža od laži. Pod obmanu može potpasti onaj tko misli da ima 3 Usp. Samuleov poziv opisan u 1 Sam, 3, 1-22. Upućujemo i na naš rad, Esej o pozivu. Služba Božja 1, 1997., str. 69-85. 4 Vidi sjajnu fenomenološku analizu poziva koji se pokazuje u odgovoru na poziv u Jean-Luc Marion, Etant donne, puf, Pariš, 2005., str. 390 ss., gdje autor analizira Matejev poziv preko Carravaggiova platna. 84 Objava, objave i ukazanja objavu. Principijelno prihvaćanje mogućnosti objave izlaže nas i mogućnosti obmane. Kako biti sigurni da nismo prevareni? Postoji li način razlikovanja objava? Nekoliko elemenata čini se važnim već od samoga početka. Najprije, u kršćanstvu je objava Boga u Isusu Kristu mjerilo svih objava. Isus Krist je Božja samoobjava. Ako postoji ikakva mogućnost neke druge objave, ona se mora moći mjeriti ovom Božjom objavom sebe samoga. Potom, objava se pokazuje ne samo u onom što je u objavi objavljeno, nego i na onom kome je objava darovana. Kao što se zov pretvara u poziv tek u trenutku odziva, tako se objava pokazuje tek u trenutku vjere onoga kome je dana. I kao što je na pozvanom moguće provjeriti poziv tako je na onom kome je objava dana moguće vidjeti učinke objave. Naposljetku, temeljno pravilo odnosa prema bilo kakvoj objavi jest prihvaćanje mogućnosti objave. Stoga se rasprava o konkretnoj objavi konkretnom čovjeku vodi na prethodnom prihvaćanju njezine mogućnosti. Bez tog bi prihvaćanja svaka rasprava o konkretnoj objavi bila besmislena. Tako se pitanja o objavi brzo usmjere na pitanje što o objavi kaže onaj tko tvrdi da mu se dogodila kao i na konkretno opažanje što se događa s onim tko tvrdi daje primio objavu. Polazeći iz ovih pretpostavki otvara se rasprava o kršćanstvu i autentičnosti, o istovremenosti vjernika s Kristom, o spremnosti na svjedočenje te o spremnosti na odricanje. Ključno pitanje je služi li primatelj objave objavi, odnosno onome tko mu se objavio ili se objavom služi u svoje svrhe. Navedeni nam elementi mogu pomoći da se susretnemo s jednom objavom, s jednim slučajem u kojem jedan pojedinac kaže da mu se dogodila objava. Riječ je o slučaju Adler, s kojim se susreo Soren Kierkegaard. Nakana ovog rada je osvijetliti pitanje kako se Kierkegaard susreo s objavom Adlera i kojim kriterijima je prosudio o objavi na koju se pozivao Adler. SLUČAJ ADLER Pastor dr. Adolf Peter Adler izdao je 1843. knjigu propovijedi i govora. U predgovoru tvrdi da su nastali "uz 85 Ante Vučković, Søren Kierkegaard i slučaj Adler neposrednu pomoć Duha". To je ključna Adlerova tvrdnja o primljenoj objavi. Adlerje rođen 1812. u Kopenhagenu. Godine 1836. položio je završni teološki ispit. Nakon toga odlazi na duže putovanje u inozemstvo s namjerom da studira Hegelovu filozofiju. Rezultat je disertacija s naslovom "Izolirana subjektivnost u svojim najvažnijim formama I", koju objavljuje 1840. Nastavak, premda najavljen, nije objavljen. Iste je godine objavio i tekst protiv H. N. Clausena, autora knjige "Hermeneutika Novoga Zavjeta". Glavni Adlerov prigovor odnosi se na odveć sužen prikaz Hegelove filozofije i određenu površnost prosudbe. Početkom 1841. Adlerje imenovan pastorom u dva mala mjesta, Hasleu i Rutskeru kod Bornholma. Iste je godine na Sveučilištu u Kopenhagenu držao predavanja pod naslovom "Popularna predavanja o Hegelovoj objektivnoj logici", a sljedeće ih godine objavio. Biskup Mynster gaje posjetio 1841. i u privatnom pismu svojoj ženi Adlera opisao riječima koje nisu skrivale veliko priznanje Adlerovu radu i zalaganju. Slično je mišljenje zapisao i u knjizi posjeta. Dok je radio na Hegelovoj subjektivnoj logici Adler je doživio obraćenje koje će ga odvesti od Hegela. U prosincu 1843. dogodilo se nešto što je Adler opisao u predgovoru svojoj knjizi Neke propovijedi. Adlerje upao u stanje nadraženo vizualnim i slušnim fenomenima u kojem je mislio da ima izravnu Kristovu objavu. Propovijedi su mu pisane sažetim stilom. Obilježene su ortodoksnim navještajem Isusa. I u njima i u kasnijim spisima neprestano je prisutan dualizam. U malom spisu Studije, što ga je objavio iste godine, Adler opisuje duh, tijelo, božansku i ljudsku narav te nastanak zla. Knjiga je napisana jezikom prepunim antiteza i spekulacije. Godine 1844. Adlerje suspendiran od službe pastora zbog svojega duševnog stanja. U župi je bio očito dobro prihvaćen. Jedan dio župljana je, nakon što su saznali za njegovu suspenziju, tražio da Adler i dalje ostane na svojoj službi. Sam Adler je tražio da se osnuje sud koji bi prosudio o njegovu slučaju. Biskup Mvnster je odbio jedno i drugo. Godine 1845, postavio mu je niz pitanja među kojima i pitanje priznaje li 86 Objava, objave i ukazanja da je bio u stanju duhovne zbunjenosti kada je objavljivao svoje spise. Adler je odgovorio da su izrazi koje se napada krivo shvaćeni i da bi mu se trebalo oprostiti ako je neke izraze uzeo prejako. Nakon susreta s Mvnsterom Adler je pokušao pojasniti kako se njegovi spisi ne bi smjeli promatrati kao neka nova objava uz već postojeću kršćansku objavu. Biskup mu je predložio mirovinu i ona je odobrena 1845. Sljedeće je godine Adler objavio četiri knjige. Nakon toga je objavio još nekoliko manjih priča i živio je povučeno do smrti 1869. Adleru se ključni događaj njegova života dogodio za vrijeme Božića 1842. U uvodu u Neke propovijedi Adler piše: "U prosincu prošle godine bio sam gotovo pri kraju posla koji sam nazvao popularnim predavanjima o subjektivnoj logici (...). Jedne sam večeri upravo razmišljao o nastanku zla; tada sam u iznenadnom prosvjetljenju opazio da se pritom ne radi nadasve o mislima, nego o duhu i da postoji i zao duh. Iste je noći našom sobom prohujao užasni glas. Tada mi je Spasitelj naredio da ustanem, siđem dolje i napišem ove riječi."5 Nakon toga Adler pojašnjava kako je nastalo zlo. Predgovor završava riječima: 'Tada mi je Isus zapovjedio da spalim svoj ja i da se ubuduće držim Biblije. Za propovijedi i govore od broja VI. pa do kraja znam da su napisane s pomoću milosti u kojoj je sudjelovao Isus tako da sam ja bio samo sredstvo."6 U ljeto 1843. Adler je posjetio Kierkegaarda. Njih su se dvojica poznavali još iz školskih dana, jer su nekoliko godina bili školski kolege. Hans Brochner priča: "Jednoga dana Kierkegaardu je došao Adler s knjigom koju je objavio i dugo je razgovarao s njim o spisateljskoj djelatnosti njih dvojice. Adler je Kierkegaardu dao do znanja da ga smatra nekom vrstom Ivana Krstitelja, za razliku od sebe samoga, koji je, budući da je primio izravnu objavu, pravi mesija. Još se sjećam osmijeha s kojim mije Kierkegaard ispričao kako je Adleru odgovorio da je sasvim zadovoljan položajem koji mu je dao. Misli da je vrlo respektabilna funkcija biti Ivan Krstitelj i da on ne teži za tim 5 Joakim Garff, Kierkegaard, dtv, Munchen, 2005., str. 509. 6 Isto. 87 Ante Vučković, Søren Kierkegaard i slučaj Adler da bude mesija. Za vrijeme tog posjeta Adler je Kierkegaardu čitao veliki dio svoje knjige: jedan dio svojim običnim glasom, a drugi posebnim šaptom. Kierkegaard je sebi dopustio opasku kako u Adlerovoj knjizi ne može prepoznati novu objavu, na što mu je Adler odgovorio: "Tada ću večeras opet doći k tebi i pročitati ti cijeli tekst ovim glasom (šaptom) pa ćeš tada razumjeti.' Kada mije Kierkegaard pričao ovu priču, jako gaje zabavljala Adlerova slutnja kako bi promjena glasa tekst mogla učiniti značajnijim."7 No, Kierkegaardu zabava nije trajala dugo. Pojavio se problem prevelike blizine i prevelike sličnosti, tako da se Kierkegaard osjetio stiješnjenim. Trebao je pokazati razliku, ali tako da ne uđe u izravni sukob s Adlerom, jer je slutio kako bi ih upravo sukob učinio još sličnijima. Međusobni bi ih sukob pred drugima pokazao u većoj blizini nego što bi Kierkegaard to htio priznati i samom sebi, a još manje drugima. KNJIGA O ADLERU "Uostalom, sam dobro shvaćam kako je sve skupa čudno. O piscu koji do sada nije nešto posebno čitan pišem knjigu koja sama po svoj prilici neće biti čitana."8 Kierkegaard nije objavio knjigu o Adleru. Ona ne spada u popis njegovih djela. Nalazi se u popisu papira. Naslov knjige ne potječe od Kierkegaarda. On je inače običavao davati naslov svojim tekstovima kratko prije objavljivanja. No, to ne znači da Kierkegaard ovom tekstu nije posvetio pozornost koju je posvećivao objavljenim tekstovima. Naprotiv, prepisao ga je, dorađujući ga, čak tri puta. To je trud koji je Kierkegaard posvećivao samo svojim većim djelima. Prekinuo je gotovo za cijelu godinu sav drugi rad dok je pisao knjigu o Adleru. Razlozi 7 Isto, str. 510. 8 Søren Kierkegaard, Das Buch Adler, u: Einiibung im Christentum, Zwei kurze etisch-religiose Abhandlungen, Das Buch Adler, dtv, MCinchen, 2005., str. 340. 88 Objava, objave i ukazanja neobjavljivanja ne leže u nemaru ili manjoj važnosti sadržaja. Što su razlozi neobjavljivanja? Od svih suvremenika Kierkegaard se najviše bavio Adlerom. Prvi razlog bavljenja Adlerom i njegovom tvrdnjom daje imao objavu valja tražiti u činjenici daje Kierkegaard bio iznenađen i zbunjen Adlerovom izjavom i prizivom na objavu. Kada je čuo za objavu, mislio je "ili je to čovjek kojega trebamo, izabrani koji u božanskoj izvornosti ima novi izvor koji treba osvježiti tromo tlo kršćanstva ili je on... lopov...".9 Sve do zadnje godine svoga života Kierkegaard se u svom dnevniku10 vraćao na Adlera. Možda ni u jednom tekstu nije tako jasan o samom sebi kao u tekstu o Adleru. To je također jedan od razloga zbog kojih se nije odlučio na objavljivanje. Kierkegaard se osjećao zahvaćenim i zarobljenim Adlerom. Jedno je vrijeme pomišljao da mu se javi i da ga zamoli da povuče uvod u Nekim propovijedima u kojemu se pozivao na objavu, a on bi se zauzvrat odrekao objavljivanja knjige o njemu. No, ubrzo se odrekao takvoga pritiska na Adlera. Potom je pomišljao da tekst objavi u manjim dijelovima.11 Tekst bi se tako mogao drukčije čitati i ne bi morao spominjati Adlerovo ime. Ne bi ga, drugim riječima, morao tako okrutno ubijati. No, nakon toga Kierkegaard se počinje bojati da bi ga objavljivanje moglo dovesti u "dodir s tim smušenim čovjekom koji nema što raditi te stoga samo piše i želi pisati".12 Takav bi dodir mogao završiti "kao borba pijetlova između Adlera i mene pred 9 Isto, str. 390. 10 Usp. Soren Kierkegaard, Die Tagebilcher II i III, Grevenberg Verlag, Eupen, 2003. 11 Kierkegaard je 1849. objavio dvije manje rasprave od kojih se na poseban način druga bavi slučajem Adler, ali ne izravnom raspravom o navodnoj objavi, nego o općenitom teološkom problemu razlikovanja genija i apostola. Prva rasprava naslovljena je: Smije li čovjek dopustiti da ga se ubije zbog istine? Iz ostavštine nekog osamljenog čovjeka. Pjesnički pokušaj, a druga O razlici između genija i apostola. Usp. S. Kierkegaard, Zwei kurze etisch-religiose Abhandlungen, u: Einiibung im Christentum, nav. dj., str. 271-315. 12 J. Garff, nav. dj., str. 515. 89 Ante Vučković, Søren Kierkegaard i slučaj Adler znatiželjnom publikom".13 Kierkegaard se tog odriče i radije ostavlja Adlera po strani, a rukopis u ladici. Manju ulogu u odluci oko neobjavljivanja igra i Kierkegaardovo financijsko stanje. Kako je živio samo od očeve ostavštine i kako nije imao nekih drugih prihoda, Kierkegaard je trebao voditi računa o svom financijskom stanju budući da je sam plaćao tiskanje svojih djela. Tekst o Adleru svjedoči i o napetosti i o načinu Kierkegaardova rada. Svaku misao cijedi sve dok iz nje ne izvuče i posljednji atom smisla. To je tekst u kojem se može učiti što je dijalektika i kako se Kierkegaard njome služi. Knjiga o Adleru je most između Vježbanja u kršćanstvu14 i Filozofijskog trunja.15 Kierkegaard ne namjerava optužiti Adlera zbog hereze niti ga namjerava napadati. Njega zanima legitimacija. Kako se netko može pozvati na višu instancu i reći da je pisao pod neposrednim pozivom Spasitelja? Kako netko svoje spise može legitimirati pozivom na utjecaj Duha? Sam Kierkegaard se borio oko odnosa s Bogom. Trudio se molitvom i samorefleksijom oko tog odnosa. Susret s Adlerovom tvrdnjom da mu se objavio Spasitelj i daje pisao pod njegovim nadahnućem Kierkegaard je osjećao izazovom. Stoga će prvo pitanje biti pitanje legitimiteta pisca. Kierkegaard stoga u uvodu u Knjizi o Adleru razlikuje pisca premisa od bitnoga pisca. Prvi želi proizvesti što veći učinak na publiku, a drugi, bitni pisac, ima perspektivu. Kierkegaard se osjetio u prevelikoj blizini s Adlerom. On tu blizinu nije tražio. Naprotiv! Bojao se i blizine i usporedbi s Adlerom. Zato ističe nekoliko stvari. Najprije to da on sam nema nikakva autoriteta. Ne piše i ne govori s autoritetom. Kada piše propovijedi,16 ne izgovara ih s autoritetom. To isticanje kako je bez autoriteta za Kierkegaarda je iznimno važno. To je način kako on štiti i čuva Sveto i Uzvišeno od zbrke i zabune. Smatra 13 Isto. 14 Hrvatski prijevod s njemačkog jezika Branko Miloš, Verbum, Split, 2007. 15 Hrvatski prijevod Ozren Žunec, Demetra, Zagreb, 1998. 16 Kierkegaard je objavio nekoliko knjiga propovijedi i govora. Objavljivao ih je u pravilu usporedo sa svojim filozofskim tekstovima. 90 Objava, objave i ukazanja kako postoji velika i nepremostiva razlika između apostola i genija. Sebe ni u kom slučaju ne vidi u kategoriji apostola. ŠTO JE AUTORITET? Autoritet nije duboki smisao nekog nauka, misli Kierkegaard.17 Autoritet se ne dobiva učenjem. Kada bi učitelj imao autoritet zato što posjeduje znanje, onda bi učenik stjecanjem istoga znanja postigao isti autoritet. To međutim, nije autoritet. Autoritet je za Kierkegaarda specifična kvaliteta koja se pokazuje upravo u trenutku kada je sadržaj estetski indiferentan. Kierkegaard autoritet shvaća kao performativnu snagujezika. U području imanencije autoritetje uvijek prolazan. To je tako u političkim, društvenim, kućnim, disciplinskim odnosima. Sve su to odnosi ljudi međusobno i kao takvi prolazni i kontingentni. U svom temelju ljudi su, usprkos svim razlikama, jednaki. Između Boga i čovjeka, međutim, postoji bitna razlika koja se ne mijenja kroz svu vječnost. Pozvani, prorok, čovjek s autoritetom koji mu dolazi od Boga, ne stoji više u odnosu s ljudima kao čovjek s čovjekom. Kada bi netko s Božjim autoritetom donio neku nauku koju bi neki genij donio sam od sebe bez Božjega autoriteta, to ne bi bilo isto. Apostol tako spada u sferu transcendencije, a ne u sferu imanencije. Za njega vrijede drukčiji kriteriji od onih koji vrijede za odnose među ljudima. Kako apostol može dokazati da je apostol, da govori autoritetom apostola? On nema drugog dokaza osim svoje izjave. I tako to treba biti! U protivnom vjernik bi došao u izravan odnos s njim i nestalo bi paradoksalnoga odnosa vjere. U međuljudskim odnosima autoritet se pokazuje osjetimo. 17 Podsjećamo ipak kako će se, usprkos Kierkegaardu, Gadamer, reha­ bilitirajući pojam autoriteta što ga je prosvjetiteljstvo stavilo u sasvim negativno svjetlo, pozivati upravo na autoritet znanja i smisla. Usp. Hans- Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Grundzuge einer philosophischen Hermeneutik, J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tilbingen, 51986., str. 281. ss. 91 Ante Vučković, Søren Kierkegaard i slučaj Adler Apostol, naprotiv, nema osjetilnoga dokaza. Najviše što ima jest njegova spremnost da za istinitost onog što govori podnese sve što se od njega bude tražilo.18 Tko je pozvan i dobio Božji autoritet, on je postao Božje sredstvo koje je usmjereno na djelovanje. Razlikuje se od genija koji može ostati u svom samozadovoljstvu. Genij spada u estetsko područje i mjeri se estetskim kriterijima. Apostol spada u područje vjere i mjeri se vjerskim kriterijima. Zadnje mjerilo apostola jest spremnost na svjedočenje, na mučeništvo. Adler se poziva na religiozno područje. Time izlazi iz estetskoga i izlaže se religioznim kriterijima objave i apostolske službe. OBJAVA I KRITERIJI RAZLIKOVANJA Koji su kriteriji razlučivanja istinske objave od lažne u Kierkegaardovoj Knjizi o Adleru? Kierkegaard ne dovodi u pitanje mogućnost objave. Ne bi bilo odveć mudro izravno nijekati da je netko imao objavu. Ako netko tvrdi da je primio objavu, potrebno je drukčijim pristupom propitati o čemu je riječ. Nijekanje nije niti dobar pristup niti vodi k boljem razumijevanju fenomena objave. Tko ima malo razuma, misli Kierkegaard, treba se ili podvrći objavi ili ostati u odmaku sa skeptičkom suzdržanošću. Moguć je i treći stav. Onaj, naime, da se pokaže kako onaj tko tvrdi da ima objavu, sam ne vjeruje u to da je imao objavu.19 Kierkegaard polazi odatle da Adler govori istinu kada kaže daje imao objavu. Adler ne laže. Kako, međutim, procijeniti je li netko uistinu imao objavu ili nije? Kako procijeniti nije li on sam upao u obmanu? Što je pojam objave? Kako se definira? Kako se razlikuje istinska objava od lažne? Kierkegaard objavu vidi izvan estetskoga područja. Drugim riječima, s objavom se ne može zabavljati. "Ne, 18 Usp., Kierkegaard, Das Buch Adler. str. 446. 19 Usp., isto, bilješka 1, str. 367. 92