edicija 3 NOVE PERSPEKTIVE Darko Suvin POUKE IZ RUSKE REVOLUCIJE: EPISTEMOLOŠKI PRISTUP 1 2 Darko Suvin POUKE IZ RUSKE REVOLUCIJE: EPISTEMOLOŠKI PRISTUP Prevela Marija Mrčela 1 Darko Suvin Pouke iz Ruske revolucije: Epistemološki pristup Izdavač: Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe Urednik: Krunoslav Stojaković Prevod: Marija Mrčela Lektura i korektura: Darko Suvin/Krunoslav Stojaković Dizajn: шkart Tiraž: 500 Štampa: Standard 2, Beograd, decembar 2017 Godina izdanja: 2017 ISBN 978-86-88745-29-1 Supported by the Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe with funds from the German Federal Foreign Office. This publication or parts of it can be used by others for free as long as they provide a proper reference to the original publication. The content of this publication does not necessarily reflect the official opinion of the Rosa Luxemburg Stiftung. Responsibility for the information and views expressed therein lies with the authors. 2 3 Edicija Nove perspektive 3 Darko Suvin POUKE IZ RUSKE REVOLUCIJE: EPISTEMOLOŠKI PRISTUP ‒ Johanu i Linnéi Anglemark u Uppsali, sine quibus non, i Michaelu Löwyu, pioniru ponovnog promišljanja ‒ «Samo onaj tko gradi budućnost ima pravo suditi prošlost.» Friedrich Nietzsche «Stvari bi mogle biti drukčije.» Raymond Ruyer «‹Mi komunisti› […]. Ili, drugim riječima: mi, koji smo vjerni događajima iz oktobra 1917.» «Ako neuspjeh ne dovede do odbacivanja temeljne hipoteze, imamo tek povijest njenog opravdavanja.» jedno i drugo Alain Badiou U Uppsali idu zahvale sustavu sveučilišnih knjižnica i mojoj asistentici Disi Hasselberg, kao i prijateljima kojima je esej posvećen. Zahvalu dugujem i Victoru Stazzeriju te mnogim drugima, a za «transnacionalnu kapitalističku klasu» posebno prof. Jerryju Harrisu i našim diskusijama. A svakako i umjetnici Emily Willoughby koja mi je ljubazno odobrila da koristim njenu rekonstrukciju arheopteriksa. Utopiju uvijek pišem malim početnim slovom. Ako prevodioci nisu posebno navedeni, prevodi su moji. Napomena o nazivu revolucije: niti «Oktobarska» niti «Ruska» revolucija nisu potpuno adekvatni izrazi. «Oktobarska» sugerira da od samog državnog udara u oktobru 1917. nadalje postoji kontinuitet svega ostaloga, a moj je osnovni uvid taj da imamo dva fokusa i perioda, Lenjinov i Staljinov, medju kojima postoji radikalni diskonti- nuitet, uprkos frazeologiji u kojoj se staljinizam poziva na neke vidove lenjinizma. «Ruska» zaboravlja da se ta revolucije desila i u drugim dijelovima kasnijeg SSSRa te da sami revolucionari nisu, dakako, bili isključivo Rusi. Ipak, pošto bez Rusa te revolucije ne bi bilo a bez drugih bila bi siromašnija ali po mom sudu otprilike isto- vrsna, pridržavam se oznake «Ruska», s molbom čitaocu da ima na umu granice tog nesavršenog naslova. 4 1. DIO: SMJERNICE PO WALTERU BENJAMINU «Istorijski artikulisati prošlost ne znači spoznati je «kakva je, u stvari, bila». To znači ovladati sećanjem onako kako ble- sne u trenutku opasnosti […]. Opasnost podjednako preti i postojanju (Bestand) tradicije i njenim primaocima. U oba slučaja, ona je ista: postati oruđe vladajuće klase.» [Walter Benjamin, VI. teza, O shvatanju istorije] Predlažem da povodom stote godišnjice velike Oktobarske revolucije razmotrimo neke njene epistemološke te političke implikacije i pouke za nas danas. Poći ću od pouka iz prvog, vjerovatno još uvijek naj- poticajnijeg promišljanja o tome kako razumjeti bolnu povijest i kako reagirati na nju: nekih važnih vidova Benjaminovih takozvanih «teza o pojmu povijesti».1 Bude li to potrebno, iščupat ćemo ih iz okvira au- torovih preokupacija ili specifičnosti karakterističnih za 1939. i usaditi u novi horizont naših potreba. Istina, Benjamin ima potpuno pravo kada naglašava da razumijevanje ugnjetavanja i poraza iz prošlosti unosi «mržnju i duh požrtvovnosti» (XII. teza) u naš pokret. Jednako 1 Benjamin je ostavio ovo ne sasvim dovršeno djelo (možda zamišljeno kao nacrt tes- tamenta, kako se obično i tumači) bez konačnog naslova; sadašnji naslov, po meni nezadovoljavajući, predložio je Adorno, poznat po tome da u važnim trenucima nije mogao ili nije htio uvažavati horizont svoga prijatelja. Moj pristup ovdje zanemaruje cijelu Benjaminovu historiosofsku opsjednutost prošlošću i zahtjevima što ih ona pred nas postavlja (složeni pojam Eingedenken, tikkun ili ispravljanja pogrešaka iz prošlosti). Ona je dojmljiva i potrebna, no po meni jednako jednostrana kao i Marxova isključiva usmjerenost na budućnost. Moramo se usmjeriti na sadašnjost koja neprekidno gleda kako u prošlost tako i u budućnost (usp. Löwy 2005, 78-79). Istom sam djelu iz prilično drukčijih razloga pristupio u «Benjamins sogenannte Geschichtsphilosophische Thesen und der Stillstand der Geschichte: Epistemologie vs. Politik, Bild vs. Erzählung», u: KultuRRevolution br. 55/56 (2009), str. 73-87, uz mnogo kraću verziju na engleskom «The Arrested Moment in Benjamin’s ‹Theses›: Epistemology vs. Politics, Image vs. Story», u: Neohelicon, br. 28, sveska 1 (2001), str. 177-94. Taj esej iznosi niz valjanih argumenata, ali danas je nedovoljan. 5 tako ima pravo kada tvrdi da moramo zgrabiti priliku koja «brzo pro- miče» (V. teza); želio bih to, međutim, proširiti s prave slike prošlosti, na što se Benjamin usredotočuje, na potrebu da iskoristimo dan, tj. zgrabimo Kairosa, božanstvo trenutka, za čuperak kako bismo već da- nas napravili ono što možemo naučiti iz pouka Oktobarske revolucije, bilo pozitivnih bilo negativnih. U ovom našem sve strašnijem «tre- nutku opasnosti», ali i nade, više me zanima njegova egzistencijalna politika negoli njegova kritika historiografije. 1. O iskupljenju i klasnoj borbi Korijeni Benjaminovih promišljanja leže u iskustvu života pod buržo- azijom kao pakla onemogućenog ispunjenja i neprekidnog, mučnog psihofizičkog pozljeđivanja. Pakao nije samo beskonačno ponavlja- nje vječite, besmislene tlake, objašnjava u svom djelu Projekt Pasaži (Benjamin 2002, 106).2 Materijalna bijeda (često) uz tjelesnu bijedu i potlačenost (uvijek) sudbina je ljudi u sustavu kojim dominira kult robe; čak su i inovacije u pravilu samo sve više jednog te istog, mada se uljepšano prikazuju kao novost radi bolje prodaje. U povijesnom trenutku kada nastaju Teze, situacija je bila još i gora uslijed poraza iz razdoblja 1933.-1940.: nepostojanja otpora njemačke radničke kla- se nacizmu, sloma socijalne demokracije i demokratskog liberalizma (npr., Narodne fronte u Francuskoj), neuspjeha službenih komunistič- kih partija i pseudolenjininstičke teorije i, na kraju, pakta između na- cista i Sovjeta; sve su to posebno očiti primjeri i amblemi opće pro- pasti antiburžoaskih i modernističkih utopijskih projekata 20. stoljeća ‒ primjerice, po Benjaminu, od nadrealizma do Lenjina: «Iskustvo naše generacije: kapitalizam neće umrijeti prirodnom smrću» (Benjamin 1972, tom 5, 819). Danas, nakon sloma državnog socijalizma – koliko 2 Benjamin citira Engelsa, koji sudbinu radnika u kapitalizmu uspoređuje sa Sizifom. 6 god tek djelomično socijalistički bio – situaciju dodatno pogoršavaju opresivno zatvoreni horizonti neizbježnosti, koji postaju sve strašni- ji uslijed transakcija financijskog kapitalizma što se odvijaju brzinom svjetlosti uz podršku «minuciozno organizirane ideološke gluposti» (Badiou 2009, 63). Kako je to rekao Marlowe: «Ne, pakao je ovdje, niti sam ja izvan njega» [Doktor Faustus]. Često, jao, kad je čovjek čovjeku vuk, «pakao, to su drugi» (Sartre): vladari ili oni koji su iskvareni pod njihovom vlašću. Benjaminova orijentacija za izlazak iz pakla, što postaje sve užareniji, počiva na kategoriji ‹iskupljenja› [Erlösung], koja se pojavlju- je u II. tezi, gdje je predstavljena kao «neodvojiva od predstave sreće.» S potpunim pravom Benjamin polazi – kao i Marx! – od pojedinaca (ljudi) i njihove potrebe za životom, slobodom i težnjom za srećom (kako je to rečeno u američkoj Deklaraciji nezavisnosti). Naime, polazi od velikih obećanja sreće, prvo, buržoaskih revolucija poput američke i francuske, i, drugo, komunističkih/socijalističkih pokreta koji su željeli ponovno podići njihovu palu zastavu u ime proletarijata kao novog povijesnog subjekta, ali bez buržoaskih kompromisa i izdaje. Za Benja- mina, sreća također podrazumijeva odštetu za sveprisutni očaj ili opu- stošenost izazvanu ishodom povijesti i za neutješnost [Trostlosigkeit] ili osjećaj napuštenosti koji obilježava veliku većinu nas. Judeokršćanska teologija obično prisvaja pojam iskupljenja, mada je on izvorno bio vezan za oslobađanje robova i ratnih zaroblje- nika, te ga Benjamin vraća u njegove laičke horizonte. Iz raspravlja- nja po teološkom modelu zadržao je zahtjev za neupitnom nužnosti i važnosti tog pojma.3 Iskupljenje u narednim tezama (najjasnije u IV. 3 Benjamin traži da «ne ostane ništa teološkoga» [vidi parabolu o bugačici koja želi da ni kap tinte ne ostane izvan nje] (Benjamin 1972, tom 1, 1235, Benjamin 2002, 471). Tekst samih «Teza» ne objašnjava što je onda po njemu očito važna primjena teologije. Ali iz konteksta i iz njegovih drugih djela možemo zaključiti da se odbacuje teološka usredotočenost na Boga, a posebno na Boga kao ključu ljudske povijesti. Dakle, čini se da ono što preostaje kao korisno mora nužno obuhvatiti sljedeće vidove: � 7 tezi) znači oslobođenje potlačenih: kako pobunjenika kroz povijest – recimo od Spartaka do 1848. i autorovog vremena – tako i nebroje- nih naraštaja ogromnih masa izloženih patnji zbog posljedica poraza: «Sve dok su patnje makar i jednog jedinog ljudskog bića zaboravlje- ne, ne može biti govora o nikakvom izbavljenju» (Löwy 2005, 34). To oslobođenje je konsupstancijalno povijesnoj revoluciji (ovdje ostavlja- mo po strani sredstva kojima se ona ostvaruje i nasilje što ju prati, po- najprije kao posljedica djelovanja vladajućeg neprijatelja): radikalnoj preobrazbi materijalnog života i moralnih odnosa među ljudima. Kako ta neupitna nužnost može postati realno moguća? Za- hvaljujući tome što svaka generacija ima, kao što se ističe u Benjami- novoj II. tezi, «slabu mesijansku snagu [Kraft] [...]». Međutim, Mesija ovdje nije ni pojedinac s nadljudskim sposobnostima niti je poslan od Boga: kao kod Marxa, upravo mi, potlačeno čovječanstvo, imamo po- tencijal da postanemo vlastiti osloboditelji – pod uvjetom da shvati- mo zbog čega tako loše živimo i udružimo se da bismo nešto protiv toga poduzeli. Mesija je figurativna skraćenica za subjektivnu snagu koja dovodi do kraja svijeta klasne povijesti i do uspostave besklasnog društva (Benjamin 1972, tom 1, 1232-1245). Kao njegov uzor Lukács u Povijesti i klasnoj svijesti i svi dosljedni sljedbenici Marxa, Benjamin takvo djelovanje zove klasnom borbom (odozdo, trebali bismo doda- ti, pošto klasna borba odozgo neprestano traje). Sama priča o Mesi- neupitnost i postojanost zahtjeva koji se odnose na iskustvenu i povijesnu ori- jentaciju Subjekta, analognu mesijanskom horizontu kao radikalnom odbacivanju postojećih odnosa; hebrejski pristup, gdje inzistira na iskorištavanju trenutka Mesijinog dolaska kao prekida i kraja svekolike povijesti patnje dosada – iako duboko sumnjam da to može, kako Benjamin sugerira, biti popraćeno nekom vrstom iskupljenja za sve te nepravde i patnje (kao i Horkheimer, usp. Benjamin 1972, tom 2, 1331-1340); bliski savez s laičkim promišljanjem i revolucionarnim djelovanjem, «prenos [Überführung] […] teoloških načina razmišljanja [...] u marksističke perspektive» (usp. Scholem 1975, 259). Benjaminova plodna upotreba teoloških kategorija omogućuje mu da govori o neupitno nužnom spasenju, uključujući apokaliptične «razorne sile» kakve bi ono moglo probuditi (usp. Benjamin 1972, tom 1, 1246). «Začudnost» ostvarena djelo- mice teološkom semantikom bila je posebno korisna u vrijeme snažne dogmatske krutosti staljinističkog marksizma. 8