Hans Kristijan Andersen BAJKE NOVA CAREVA ODJEĆA Prije mnogo, mnogo godina živio jedan car koji je iznad svega volio novu odjeću. Sav svoj novac on je trošio na to da se što se ljepše obuče. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za pozorište a niti da se izveze u šetnju kroz šumu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokaže neku svoju novu odjeću. On je u toku dana svakog sata mijenjao odjeću. I kao što se za vladara obično kaže da se nalazi u vijećnici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi." U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma živo i veselo. Svaki dan su ga posjećivali mnogi stranci, ali jednog dana mu doñoše i dvije varalice. Rekoše mu da su tkači i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti može. Ne samo da njihove boje i šare izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobičnu osobinu – ono je nevidljivo za svakog ko nije sposoban za svoju službu ili je neoprostivo glup. "O, divna je ta tkanina!" – pomisli car. – "Kad budem imao odjeću od takve tkanine, ja ću znati ko u mome carstvu nije na visini svog položaja. A moći ću i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!" I dade,car toj dvojici varalica veliki novčani predujam, s tim da odmah počnu s radom. Varalice odmah poštovaše dva prazna razboja i počeše tobože da rade. Do kasne noći su tako tkali na praznim razbojima i sve tražili da im donose najfiniju svilu i najčistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu. "Baš bih želio da vidim koliko li su već otkali" – pomislo je car, ali mu je bilo malo teško na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni što ne odgovaraju svom pozivu, neće moći vidjeti tu čudesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema šta pribojavati, ali ipak je odlučio da prvo pošalje nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Čitav grad je već znao kakvu će čudotvornu moć imati ta tkanina i svi su nestrpljivo očekivali ko će se od njihovih susjeda pokazati kao glup a ko nedostojan svog položaja. "Poslaću ja tkačima svog starog i poštenog ministra" – odlučio je car. – "On će najbolje da izvadi kako ide sa tkanjem. On je pametan i niko bolje od njega ne vrši svoje službovanje!" I stari čestiti ministar uñe u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima. "Sačuvaj me, bože, ja ništa ne vidim!" – buljeći oči, pomisli stari ministar, ali ništa ne reče. Varalice ga zamoliše da priñe bliže, a onda ga upitaše da li mu se sviña šara i da li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oči, ništa nije mogao da vidi, jer ničega nije ni bilo. "Gospode bože!" – pomisli ministar – "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to niko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im reći da ne vidim tkaninu!" – Pa vi ništa ne kažete! – reče jedan od tkalaca. – O, tkanina je savršena, prekrasna! Šare su izvrsne, boje su divne! – odgovori stari ministar gledajući u razboj kroz svoje naočale. – Da, da, reći ću caru da mi se tkanina izvanredno dopada! – E, to nam je veoma drago! – rekoše tkalci u jedan glas i počeše nabrajati boje i vrste šara svoje tkanine. Stari ministar je pažljivo slušao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor. Tako je i učinio. Poslije toga varalice zatražiše još više novaca, još više svile i još više zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje džepove. Ništa od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima. Malo zatim car posla još jednog poštovanog službenika da vidi kako ide sa tkanjem i kada će tkanina biti gotova. Ali i sa tim službenikom se dogodilo ono isto što i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio ništa drugo do prazan razboj. – Šta, zar nije lijepa tkanina? – upitaše ga varalice pokazujući mu i objašnjavajući nepostojeće šare. "Da sam glup – nisam" – pomisli čovjek. – "Pa šta onda? Znači da nisam dorastao svom položaju? To je zaista smiješno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" – I čovjek poče da hvali tkaninu koju nije vidio i da uvjerava tkače koliko mu se sviñaju njihove prekrasne boje i predivne šare. – Da, da, to je nešto prekrasno! – rekao je caru kada se vratio u dvor. Čitav grad je sada pričao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok je još na razboju. Sa čitavom pratnjom svojim odabranika, meñu kojima su bila i ona dva stara velikodostojnika što su već bili tamo, car je došao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove. – Zar nije divna tkanina! – rekoše ona dvojica velikodostojnika. – Izvolite, vaše veličanstvo, pogledajte kakve su divne šare, kakve divne boje! – i pokazaše na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu. "Šta je ovo?!" – pomisli car. – "Ja ništa ne vidim. Pa to je užasno! Zar sam ja glup? Ili ne zaslužujem da budem car? Pa to bi bilo najstrašnije što bi me moglo zadesiti!" Nije htio da prizna da ništa ne vidi, pa je tobože zadovoljno klatio glavom i, gledajući u prazan razboj, ponavljao: – O, baš je, baš je lijepo! Taj vaš rad zaslužuje moje najviše priznanje! Sada je i čitava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: – E, baš je, baš je lijepo! – I savjetovali su caru da se odmah na prvoj procesiji pojavi u odjeći od te divne tkanine. Svi su bili ushićeni, od usta do usta je išlo: – Divno! Krasno! Veličanstveno! Obojicu varalica car je odlikovao ordenom viteškog krsta i dodijelio im titulu tkačkog viteza. Cijelu noć uoči svečane procesije varalice su probdjele pored šesnaest zapaljenih svijeća. Svi su mogli da vide kako se tobože žure da završe carevu odjeću. Skidali su sa razboja nepostojeću tkaninu, u vazduhu su je tobože sjekli velikim makazama, šili su je iglama bez konca i najzad su rekli: – Evo, odjeća je gotova! Car priñe u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoše ruke kao da nešto drže i rekoše: – Evo hlača! Evo kaputa! Evo ogrtača! Sve je kao paučina! Čovjek bi mogao pomisliti da na tijelu nema ništa, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine! – Da, da, tako je! – u jedan glas potvrdiše dvorani iako ništa nisu vidjeli. – Hoćete li sada, Vaše Veličanstvo, biti tako ljubazni da odložite svoju staru odjeću! – rekoše varalice. – Novu ćemo vam dati pred velikim ogledalom! Car skide sa sebe staru odjeću i varalice počeše da mu tobože dodaju komad po komad nove odjeće, a onda ga uhvatiše oko struka i počeše da mu tobože skute namještaju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okreće. – Bože, kako je divno sašiveno! Kao saliveno je! – divila se sva careva pratnja. – Kakva šara, kakve boje! Zaista dragocjena odora! – Vaše Veličanstvo, napolju, već čekaju nosači sa baldahinom što će ga u procesiji nositi nad vašom glavom! – raportirao je komandant parade. – Dobro, dobro, ja sam već gotov! – odgovorio je car. – Dobro mi stoji, zar ne?! – i okrenu se pred ogledalom kao da hoće da još jednom pažljivo osmotri svoju raskošnu pojavu. Komornici koji su bili zaduženi da mu nose skute podigli su ih tobože sa poda i krenuli za njim držeći ruke u vazduhu i strahujući da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide. I tako je car išao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala: – Bože, novoj carevoj odjeći nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji! Niko nije htio da prizna da ništa ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dužnosti. Dosada nijedna careva odjeća nije doživjela takvo priznanje. Ali najednom je neko dijete povikalo: – Pa car je go! – Ah, bože moj, taj nedužni glasić! – zabrzao je uplašeni otac. Ali već istog trenutka se začuo šapat: – Dijete kaže da je car go! Car je bez odore! I odmah zatim počeše da viču svi u jedan glas: – Car je bez odore! Bez odore! Car je pretrnuo – vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odlučio da u procesiji ostane do kraja, i sada zauze još dostojanstvenije držanje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojeće skute. LETEĆI KOVČEG Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim srebrenjacima popločati čitavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to nije učinio, nego je svoj novac tako vješto ulagao da je za svaki uloženi srebrenjak zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovački vještak, bio pa i umro. Njegov sin je naslijedio čitavo to veliko blago, ali on se odao bezbrižnom životu, iz noći u noć je išao na razne zabave, od novčanica pravio zmajeve a zlatnike mjesto kamenih pločica bacao da kao žabice skakuću površinom jezera. Tako je ubrzo rastračio čitavo bogatstvo, od onog silnog novca ostala su mu samo još četiri šilinga, a od odjeće samo još jedne papuče i stara kućna haljina. Sad su ga ostavili i njegovi prijatelji, jer su se stidjeli da izañu s njim na ulicu. Ali jedan od njih, dobričina po duši, jednog dana mu je poslao stari kovčeg sa porukom: "Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao šta da pakuje, pa zato je sam sjeo u kovčeg. Ali to je bio neobičan kovčeg, čim bi neko pritisnuo bravu, kovčeg bi poletio. Tako je bilo i sada. Čim je trgovački sin pritisnuo bravu, kovčeg je s njim zajedno izletio kroz dimnjak i poletio nebu pod oblake. Dno je počelo pucketati i njega je jeza hvatala pri pomisli da se, ne daj bože, provali i da on zajedno sa komadima kovčega tresne na zemlju. Leteći tako sve dalje i dalje, stigao je u Tursku. Kovčeg sakrije pod suho lišće i krene u grad. A to je mogao bez po brige, jer u Turskoj svi idu odjeveni kao i on – u kućnoj haljini i u papučama. Idući tako, na putu sretne dojilju s malim djetetom i upita je: – Slušaj ti, turska dojiljo! Kakvi su ono veliki dvori pokraj samog grada što su im prozori onako visoko uzdignuti? – U njima živi mlada sultanija – odgovorila mu je dojilja. – Njoj su prorekli da će biti nesretna u ljubavi, pa joj ne smije niko doći osim sultana i sultanice. – Hvala ti! – reče joj trgovčev sin, pa se vrati u šumu i sjede u svoj kovčeg. Samo malo zatim on se već spustio na dvorski krov i kroz prozor se uvukao u sultanijinu odaju. Sultanija je spavala na divanu, a bila je tako lijepa da se trgovčev sin nije mogao uzdržati a da je ne poljubi. Od tog poljupca sultanija se probudi i silno se uplaši. Ali kada joj on reče da je melek, anñeo, i da se zrakom do nje spustio, njoj se to dopade. Tako, njih dvoje sjedoše jedno pored drugog i on poče da joj govori o njenim očima: to su bila dva divna tamna jezera po kojima misli plove kao morske vile. Opisujući njeno čelo, rekao joj je da je to lednik s prekrasnim dvoranama i slikama. A onda joj je pričao o rodi što donosi slatku malu dječicu. Divno je pričao. A na kraju joj je ponudio ruku i ona je to odmah prihvatila. – Ali moraćete da doñete u subotu – rekla je sultanija. – Tada će ovdje biti i sultan i sultanica. Biće ponosni što se udajem za meleka. Samo gledajte da doñete s nekom osobito lijepom pričom, jer to moji roditelji najviše vole. Majka više voli ćudoredne i plemenite priče, a otac voli nešto veselije, da se može smijati! – Ta priča će biti moj svadbeni dar! – obećao je prosac. Opraštajući se s njim, sultanija mu je poklonila sablju optočenu zlatnicima koji su mu i te kako dobro došli. Zatim je on u svom kovčegu odletio u grad, kupio novi ogrtač i vratio se u šumu da smišlja novu priču. Trebalo je da sve smisli do subote, a to nije bilo baš tako prosto i jednostavno. Sve do subote je smišljao tu svoju priču. Kod sultanije su ga dočekali i sultan i sultanica i čitav dvor, i primili su ga veoma ljubazno. – E, hajde ispričajte nam nešto! – rekla je sultanica. – Samo da to bude nešto pametno i poučno. – Ali i da se može nasmijati! – dodao je sultan. – Svakako, svakako! – dočekao je prosac i počeo svoju priču: – Bila jednom jedna kutija šibica čija su se palidrvca neobično ponosila svojim visokim porijeklom. Njihovo rodoslovlje je počinjalo od velikog šumskog stabla, stasitog zelenog bora, i svako od njih je nekad bilo njegov iver. A sada su ta palidrvca ležala na polici izmeñu kresiva i starog gvozdenog lonca i pričala im o svojoj mladosti: – Da, da, kad smo mi bili na grani, onda smo mi bili na jednoj zaista zelenoj grani! Svako jutro i veče rosa nam je dijamantski čaj nudila, čitave sunčane dane smo provodili u sunčevom sjaju, a ptice su morale da nam pričaju svoje priče. Tu se najbolje vidjelo da mi pripadamo odabranom rodu – lisnato drveće se odijevalo samo preko ljeta, a naša porodica je mogla da se oblači u zeleno ruho i ljeti i zimi. A onda su došle drvosječe, nastao je veliki preokret, i naša porodica se raspala. Starješina našeg roda je postao veliki jarbol na jednom divnom brodu i mogao je da plovi širom čitavog svijeta. Druge grane su stigle na druga mjesta, a mi eto imamo dužnost da ljudima palimo svjetlo. Zato nas smatraju odličnicima koji su došli u ovu kuhinju. – A sa mnom je drukčije! – javio se gvozdeni lonac pored kojeg je ležala šibica. – Otkako sam došao na svijet, stalno me stružu i kuhaju. Ja odgovaram za čvrstinu i, ako ćemo pravo, ja sam prvi u ovoj kući. Moje najveće zadovoljstvo je kada se poslije jela opet čist i lijep nañem na polici i sa drugovima mogu da vodim pametne razgovore. Ali mi svi, izuzevši vedricu za vodu, koja ponekad siñe u dvorište, živimo unutra. Naš jedini izvor novosti je korpa za pijacu, ali ona tako buntovnički govori o vladi i narodu. Da, nedavno je ovdje s nama bio i jedan stari glineni lonac, ali njega je to korpino buntovanje toliko uplašilo da je pao i u komadiće se razbio. Kažem vam, ta korpa je veoma slobodoumnih nazora! – Eh, previše si se ti raspričao! – upade kresivo i tako udari o kremen da iskre poletješe na sve strane. – Zar nije bolje da se malo proveselimo?! – Hajde da pričamo o tome ko je važniji! – dočekala je šibica. – Ja ne volim da govorim o sebi! – začula se zemljana činija. – Dajte vi da mi ovo veče pretvorimo u zabavno veče! Ja ću da počnem. Pričaću vam nešto što je svaki od nas doživio. A onda neka svako tako nešto ispriča, i eto nam zabave. Evo da počnem: – Pored Baltičkog mora, pored velikih bukovih gora ... – Divan početak! – uzviknuše tanjiri u jedan glas. – To će sigurno biti nešto što nam se sviña! – Da, eto, tamo sam ja provela mladost u jednoj mirnoj porodici. Namještaj smo glačali, podove prali a svakih četrnaest dana zavjese mijenjali! – Kako vi zanimljivo pričate! – javila se metlica za prašinu. – Odmah se osjeća da govori žensko čeljade, sve prožima red i čistoća! – Jest, jest, odmah se osjeća! – uzviknu vedrica i kako od veselja poskoči, čak i pod malo vodom zapljusnu. A činija je nastavila da priča. Svršetak njene priče bio je isto tako lijep kao i početak. Tanjiri su zveckali od radosti, a metla je izvukla zeleni peršun iz sandučića sa pijeskom i zakitila činiju, jer je znala da će to naljutiti sve ostale i jer je očekivala ono: "Ako ja tebe zakitim danas, ti ćeš mene sutra!" – A sada da se igra! – uzviknu žarač i zaigra. Bože dragi, koliko je samo izdizao onu svoju jedinu nogu! Stara navlaka na stoliću u ćošku se razderala toliko se naprezala da bolje vidi to čudo od igre. – Zar i mene ne bi mogli ovjenčati! – viknuo je žarač. I njega su zakitili. – Primitivci! – progunñala je šibica. Sada je trebalo da samovar pjeva, ali on je rekao da je prehlañen i da može pjevati samo kada u njemu voda vrije. Ali to je bila samo njegova nadmenost. On je pjevao samo kad ga gospodar postavi na sto. Na prozoru je stajalo staro guščje pero kojim je služavka ponekad pisala. Sva njegova osobitost se sastojala u tome što je bilo duboko umočeno u mastionicu, ali ono se upravo time i ponosilo. – Ako samovar neće da pjeva – reklo je pero – i ne mora! Napolju je kavez i slavuj u njemu, on može da nam pjeva. Doduše, on nije školovan, ali večeras nećemo nikoga ogovarati! – Ja smatram da to uopšte nije na mjestu da nam tu pjeva neka strana ptica! – umiješao se čajnik, kuhinjski pjevač i samovarov polubrat. – Je li to patriotizam? Neka to pijačna korpa presudi! – A mene to sve skupa samo ljuti! – rekla je korpa. – Ne možete zamisliti kako me to ljuti! Zar je to način da se provede ovakvo veče? Zar ne bi bilo bolje da uvedemo neki pravi kućni red? Onda bi se svak nalazio na svom mjestu, a ja bih svime upravljala. Onda bi sve drukčije bilo! – Tako je! Hajde da napravimo predstavu! – sada povikaše svi u jedan glas. Ali u tom trenutku se otvoriše vrata i u kuhinju uñe služavka. U tren oka sve se umiri, niko ni da pisne. Samo glinenog lonca više nije bilo, on nije ni pomislio šta je sve mogao učiniti i koliko je važan bio. A svi ostali su sada u sebi ponavljali: "A da sam ja htio, imali bismo sjajno veče!" Služavka je uzela šibice da potpali vatru. Bože dragi, kako su samo zaiskrile i zaplamsale! "Sada svako može da vidi da smo mi prve! – gordile su se šibice. – Kakav sjaj širimo! Kakvo svjetlo! Tako su mislile šibice i tako izgorjele. – E, baš si divno pričao! – rekla je sultanica. – Ja sam se osjećala kao da sam i sama bila u kuhinji pored one kutije šibica. E, sada možeš dobiti našu kćer! – Tako je! – potvrdio je sultan. – Dobićeš je u ponedjeljak. Sada su mu se obraćali na "ti", kao budućem članu svoje porodice. Time je bila i svadba dogovorena. Uoči svečanosti čitav grad je bio osvijetljen. Narodu su dijelili ñevreke i somune, djeca su se propinjala na prste, zviždala i vikala "hura!" Trebalo bi da i ja tu nešto učinim, pomislio je mladoženja, pa nakupovao prskalica, raketa, žabica i svega što treba za vatromet, a onda sjeo u svoj kovčeg i poletio iznad grada. O, kakav je to bio vatromet! Kakav prasak i tutnjava! Turci su tako poskakali da su im papuče do ušiju poletjele. Takve nebeske pojave još nikada nisu vidjeli. Sada su već svi bili uvjereni da je to sveti gromovnik došao po sultaniju. Čim se mladoženja opet spustio u šumu, pomislio je: idem u grad da čujem kako je to bilo. O, šta mu sve nisu govorili! Koga god je pitao, svak je to drukčije vidio, ali svi su se slagali u tome da je bilo divno! Jedan mu je rekao: – Vidio sam svetog gromovnika! Oči su mu kao zvijezde svijetlile, a brada mu je bila kao zapjenjeno more! Drugi je govorio: – Letio je na ognjenom plaštu. A iz nabora tog plašta su nas gledali čudesni mali meleki, anñelčići! Da, danas se, eto, naslušao divnih stvari, a sutra je njegova svadba. Pošao je nazad u šumu da sjedine u svoj kovčeg. Ali šta je to? Kovčeg je izgorio. Poslije onog njegovog vatrometa u kovčegu je ostala jedna iskra, ona je planula, i od kovčega je ostao samo pepeo. On više nije mogao letjeti, više nije mogao doći do svoje zaručnice. A sultanija je čitav taj dan stajala na krovu i čekala ga. Ona ga još i sada čeka, a on kruži svijetom i priča svoje priče. Samo njegove priče nisu više onako vedre i vesele kao njegova priča o šibicama. CVIJEĆE MALE IDE – Umrlo je moje jadno cvijeće! – uzviknula je mala Ida. – Sinoć je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zašto mi je cvijeće uvelo? – pitala je studenta koji je sjedio na divanu. Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da priča i da izrezuje zanimljive slike – i srca s malim damama što plešu, i cvijeće, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladić koji je umio da je zabavi. – Zašto mi je danas cvijeće tako jadno i tužno? – ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketić cvijeća. – A znaš li ti zašto ti je takvo cvijeće? – odgovorio joj je student. – Ono je sinoć bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave. – Ih, kao da cvijeće umije da pleše?! – dočekala je mala Ida. – Još kako umije! – odgovorio je student. – Kad se unoća i kad mi spavamo, onda ono počinje da se veseli i skače. Gotovo svake noći je ples! – A mogu li djeca da doñu na taj ples? – Mogu! – odgovorio je student. – I svi mali krasuljci i ñurñice! – A gdje pleše to divno cvijeće? – opet će mala Ida. – Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove što doplove do tebe kad vide da ćeš im baciti hljeba. Mogu ti reći – tamo se održava glavni ples! – Baš juče sam s majkom bila tamo! – rekla je Ida. – Sa drveća je opalo lišće, a cvijeću više ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo! – Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! – objasnio joj je student. – Trebalo je da znaš da cvijeće odmah pohita u ljetnikovac čim kralj i dvorani presele u grad. Tada i počinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepše ruže sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljepši cvjetovi. I tada počinje veliki ples. Plave ljubičice su pomorski oficiri, one plešu sa zumbulima i šafranima i nazivaju ih gospoñicama. Tulipani i visoki žuti ljiljani se koče i šepure kao stare gospoñe: oni paze da se lijepo pleše i da sve bude kako plesna pravila nalažu. – Ali zar smije cvijeće da prireñuje igranke u kraljevom ljetnikovcu? – pitala je Ida. – Pa o tome niko ništa ne zna! – odgovorio je student. – Ponekad, doduše, naiñe stari domar sa svojim velikim svežnjem ključeva, ali čim cvijeće čuje zveket ključeva, odmah utihne, sakrije se za dugačke zavjese i samo proviruje. "Dobro osjećam miris, cvijeće je tu negdje!" – gunña stari domar, ali on ne može da ga vidi. – Baš je to zanimljivo! – pljesnula je ručicama mala Ida. – A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijeće? – Kako da ne bi! – odgovorio je student. – Samo nemoj zaboraviti, kad budeš prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno ćeš ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se žuti narcis, ispružio se kao prava dvorska dama. – A može li tamo da doñe i cvijeće iz botaničke bašte? Može li ono da preñe toliki put? – Sigurno da može! – rekao je student. – Ako hoće, ono može i da prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, žute i bijele? Zar nisu kao cvijeće? Oni su nekad i bili cvijeće. A onda su jednog dana skočili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A pošto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraćati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali može se desiti da cvijeće iz botaničke bašte nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Možda ono i ne sluti kako je tamo noću veselo. A sada ću ti reći nešto što bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaješ, zar ne? Kad doñeš u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on će to odmah reći drugima, pa će svi pobjeći iz cvijetnjaka. A ako profesor tada doñe u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog cvijeća, on neće ni pomisliti šta se s njim dogodilo. – Ali kako će taj cvijet reći drugima? Pa cvijeće ne govori! – Ne, ne govori – rekao je student. – Ali ono se sporazumijeva pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapuše vjetar, kako cvijeće klima glavom, maše listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, tačno kao mi našim govorom. – A razumije li profesor taj njihov govor? – pitala ga Ida. – Razumije! Izišao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu veliku koprivu kako lišćem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A tako nešto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako ožarila da profesor nikada više nije dirnuo u koprivu. – Baš je to zanimljivo! – nasmijala se mala Ida. – Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! – začuo se sada glas dosadnog savjetnika koji je opet došao u posjetu i sjedio na divanu. Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on izrezuje one svoje smiješne i zabavne sličice – sad nekog kradljivca srdaca kako na vješalima drži ukradeno srce, sad opet neku staru vješticu kako jaše na metli i na nosu drži svog muža i tome slično. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako možete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmišljotine!" Meñutim, maloj Idi se sviñalo to što je student govorio o njenom cvijeću. O tome je ona sada razmišljala. Cvijeće je svu noć plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketić cvijeća i ode do svojih igračaka što su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida